Otvorenje izložbe umjetnice Tanje Škrgatić
Gradski muzej Nova Gradiška poziva sve zainteresirane da u srijedu, 13. ožujka, u 19:00 sati dođu na otvorenje izložbe mlade, nagrađivane umjetnice Tanje Škrgatić.
ZAPIS ZA TANJU
Dok promatram Tanjine slike – kako većih tako i manjih formata – neprestano mi se nameću ista, tek naoko banalna pitanja. Pitam se, naime, nastaju li one brzo i na mah, ili su rezultat dugotrajna slikarskoga procesa? Odražavaju li prije svega umjetničinu energiju, intuiciju i spontanost, ili pak promišljenost odnosno apsolutnu osviještenost? Nikada se nisam odlučio postaviti joj neko od ovih ili sličnih pitanja. Namjerno nisam. Ovakva vrsta neizvjesnosti čini mi se izuzetno zavodljivom; klizni vizualno-psihološki utisak nazočan na svim Tanjinim slikama naprosto ne dozvoljava zatvaranje opažaja. Njihove karakteristike poput sočnosti namaza, nadasve dinamičnih amalgama gesti i mrlja te na trenutke eruptivne energije što izvire iz organičkih formi nadograđenih nesputanim koloritom, neprestano stimuliraju drugačija čitanja i nove senzacije, istodobno, međutim, svjedočeći i o autoričinoj preciznosti, čak i svojevrsnoj analitičnosti u tretiranju slikarske površine. Drugim riječima, Tanja na neki začudan način uspijeva jednim – meni nepoznatim – slikarskim postupkom odnosno principom obuhvatiti dvije različite vizualne esencije.
Ovakav pristup slikarstvu i likovnosti općenito u današnjem je vremenu apsolutne dominacije najrazličitijih artificijelno generiranih „slika“ i „ikona“, vremenu nove hijeroglifizacije rekao bih, na određeni način dragocjen. Također, on se opire i prevladavajućem teroru šablona, imitacija, dokidanja svih vrsta individualnosti te podvrgavanja trendovima pod svaku cijenu, na taj način vraćajući slikarstvo u područje iz kojega je i poteklo, područje apsolutne autentičnosti, proživljenosti i neponovljivosti.
U Tanjinim slikama formu nije moguće razlučiti od sadržaja, ona jest sadržaj. Prateći njezine geste i mrlje, uživljavajući se u teksturu, postajemo svjesni jedne posve drugačije razine narativnosti, ili možda bolje rečeno metanarativnosti, koja se ostvaruje isključivo posredstvom živih oblika i njihove unutarnje logike postojanja. I pritom se nastavljamo pitati kako su oni nastali. Stoji li iza njih brižno odnjegovan i odmjeren ratio, ili možda ipak predstavljaju tragove kratkotrajna naleta energijom ispunjene inspiracije? Svatko je pozvan ponuditi odgovor. I pritom, barem što se mene tiče, ne može pogriješiti.
VANJA BABIĆ
