IN MEMORIAM
Teško je u nekoliko redaka sažeti sve ono što čovjek osjeća i proživljava kada se oprašta od prijatelja kakav je mnogima bio prof. Josip Ostić.
Samozatajan, uporan, radišan, iznad svega pažljiv suprug i otac, u svom gradu prepoznatljiv u društvenim djelatnostima, školi Ljudevita Gaja, u svojoj župnoj zajednici Kraljice svete Krunice, ali ponajviše po tome što je gotovo četvrt stoljeća nesebično i vrijedno radio na promicanju vrijednosti dobuko ukorijenjenih u nacionalno biće hrvatskog naroda vodeći novogradiški Ogranak Matice Hrvatske.
Nikada se nije žalio, teškoće na koje je nailazio rješavao je mirno, potičući i druge na dijalog i zajedništvo.
Iznenada, u 71. godini, preminuo je 4. svibnja. Ta se vijest brzinom munje proširila cijelim gradom. Ljudi smo i pitali smo se:”Pa kako? Zašto? Je li uopće istina?” Na žalost, bila je istina!
Okupili su se Matičari u svojim prostorijama, a tihi uzdasi i pogledi govorili su više od izgovorenih riječi. Otišao je netko naš!
Organizirali su članovi Matice Komemorijacu u Gradskoj vijećnici u kojoj se 5. svibnja od dragog profesora oprostio dio ljudi s kojima je nekada radio na promicanju opće društvenih i kulturnih vrijednosti.
A 6. svibnja ispratili smo ga na vječni počinak. Na Centralnom groblju u Novoj Gradiški okupili su se i brojni profesorovi prijatelji, članovi Matice Hrvatske iz Nove Gradiške, Slavonskoga Broda i Zagreba, kao i brojni Novogradiščani s kojima je tijekom svoga životnoga vijeka surađivao.
Toplim se riječima od njega oprostio i vlč. Ivan Štivičić župnik župe Kraljice svete Krunice, te istaknuo kako je ovaj strpljiv i nadasve radišan čovjek izuzetno doprinijeo životu svoje župne zajednice promičući vjeru i ljudskost. Od profesora su se oprostili i članovi Hrvatskog pjevačkog društva “Graničar”, čije je obnavljanje rada i potakla Matica Hrvatska pod njegovim predsjedanjem. U ime Matičara od prof. Ostića oprostio se i njegov osobni prijatelj i predsjednik Matice Hrvatske prof. Stjepan Damjanović s kojim smo u kratkom razgovoru zabilježili slijedeće:” S Josipom Ostićem, osim što sam ga znao iz ovih matičarskih relacija, jer sam predsjednik Matice, a on je dugo godina vodio novogradiški Ogranak, vežu me još puno starije uspomene. Ne samo da smo išli u istu Gimnaziju, nego smo i sjedili u istoj klupi. Uvijek sam imao osjećaj u razredu da je trebao dobit ocjenu više u odnosu na druge učenike za koje sam osjećao da su trebali dobiti ocjenu manje. Tako sam kasnije i u životu vidio. Nikad ga ništa paradno nije zanimalo. Nisu ga zanimale nekakve velike scene i blještavila. Htio je tiho raditi i bio je uvjeren da samo naš marljivi rad i naša međusobna sloga mogu održati naš narod i da nas mogu držati među drugim narodima Europe i svijeta. Radio je ono što je najbolje znao, što je nabolje i najviše volio. Upustio se u kulturu i bio je pravi Matičar po tome što je imao povjerenja u kulturu. Ljudi najčešće samo fraziraju kad kažu da imaju povjerenja u kulturu, a zapravo misle da je to nešto zadnje, nekakav ukras, kad sve drugo podmirite, može malo i kulture. A on nije tako mislio. On je mislio kao Matica Hrvatska i kao veliki češki književnik Milan Kundera, koji je rekao:” Znate kad sve počne propadati u nekoj naciji, onda se svi okupljaju u kulturi.” Dakle, nosit ću ga u srcu kao jednog osobitog i čestitog čovjeka. I ovo što govorim nisu prikladne riječi u jednom tužnom trenutku, nego čista ISTINA!”
Dragi profesore, bila mi je čast surađivati s vama. S nama ste i dalje u svemu što ste ostvarili za života i ostavili generacijama koje dolaze.
I stoga, do viđenja do susreta u našoj zajedničkoj vječnoj domovini.