NAJAVA IZLOŽBE magistre slikarstva Gorane Težak

Dragi naši,

od sutra, 21. 8. u našem galerijskom prostoru imate priliku uživati u izuzetnim radovima magistre slikarstva Gorane Težak i njenom bajkovitom ciklusu Nokturno.

*Molimo sve posjetitelje da se zbog svoje i opće sigurnosti pridržavaju preporučenih epidemioloških mjera.

O umjetnici:

Gorana Težak rođena je 1985. godine u Puli. 2000 godine upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2010. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića.
Sudjelovala je u nekoliko likovnih rezidencija i humanitarnih aukcija: Art residence, Medana (Slovenija), Art residence, Varese (Italija), Artist in residence,Warberg ob der Aist (Austrija)…
Živi i radi u Zagrebu i Puli.
Od 2012. godine članica je HDLU-a Istre (Pula).
Od 2017.godine članica je HZSU-a.
Od 2019.godine članica HDLU-a (Zagreb).

Srdačan pozdrav iz POUMAR!

NOKTURNO

Mogućnost vlastitog samoodređenja odnosno samostalnog nezavisnog djelovanja koje definira naš bitak, a ne podilazi društvenim normama i vlastitim psihičkim barijerama otvara pitanje o utopijskoj verziji slobode. Što danas znači biti slobodan? Je li to uopće moguće i u kojoj mjeri?

Gorana Težak u ciklusu slika Nokturno propituje smisao života, njegovu neminovnu prolaznost, ali i pitanje slobode pojedinca. Maštanje o utopijskoj verziji slobode rezultira rađanjem potrebe, ali i aktivne potrage za “migracijom duha”. Potreba se javlja u onim trenucima kada bi najradije iskočili iz vlastite kože, a ne možemo ili kada bi najradije pobjegli s mjesta gdje se nalazimo i od ljudi koji nas okružuju, ali ne možemo. Što onda? Bijeg nužno ne mora biti fizički, može biti i misaon. On ne mora imati negativne konotacije, već može biti i krajnje oslobađajući.

Živimo u vremenu izmještenih ljudskih vrijednosti. Konzumeristički kapitalizam učinio je od ljudi ambiciozne jedinke usmjerene prema zgrtanju materijalnih dobara. Pritom se sve nematerijalno, duhovno i unutarnje zatomilo, zanemarilo ili u potpunosti potisnulo. Čovjek je postao psihička i emocionalna ljuštura koja kontinuirano vodi utrku s vremenom – biti što brži, bolji, učinkovitiji, što više privrediti, doći do pozicije moći i utjecaja, briljirati i dobiti potvrdu zajednice o svom uspjehu. No, gdje je na tom putu nestao čovjek?

Sve ono što pojedinca čini slobodnim, što definira njegov istinski bitak i svrhu problematizira Gorana Težak u svom recentnom ciklusu slika. Kako sama umjetnica kaže, kroz slike se dotiče imaginarnih granica, ponajviše misaonih i psihičkih barijera koje svatko od nas nosi u sebi. Migracija duha i migracija tijela nisu međusobno ovisni. Živimo u vlastitoj zemlji, a voljeli bi da smo negdje drugdje. Ponekad iselimo, a duhom smo ostali u rodnom mjestu. Potreba za migracijom duha često je relevantnija, jer daje mogućnost revalorizacije trenutnog stanja u kojem se nalazimo. Ona je moguća i kroz slikarstvo koje otvara nove svjetove različitih mogućnosti migracije duha.

Iako danas najviše govorimo o iseljavanju radno sposobnih ljudi u inozemstvo, zaboravljamo kako su mnogi dijelovi Hrvatske već odavno opustošeni, posebice ruralni krajevi iz kojih su mladi iselili u veće gradove, a proizvodnja, poljoprivreda i cjelokupna infrastruktura u selima i manjim mjestima sustavno je godinama propadala dok nije u potpunosti uništena. O tom problemu govori rad Djedovina nekom drugom koji prikazuje napušteno selo u Istri. U fokusu je linijski precizno definirana djedovina s mnoštvom detalja koji ističu njezinu dotrajalost i oronulost. Djedovina je simbol prošlih generacija kada je dom bio mjesto okupljanja, druženja i kvalitetno provedenog vremena, dok je njezina oronulost metafora današnjeg stanja duha u kojem je čovjek postao ljuštura bez sadržaja. Praznina ruševine govori o praznini suvremenog čovjeka. Koliko god tehnološki i znanstveno napredovali, kao ljudska bića duhovno kopnimo i propadamo dok u potpunosti ne zaboravimo tko smo i zašto smo. Akromatski i minuciozno izvedena djedovina u tušu djeluje poput uspomene, dok irealne boje okolne prirode dodatno potenciraju glavni problem, ali i predstavljaju svojevrsni misaoni komentar na aktualnu situaciju. Boja koja daje “živost” okolnoj prirodi još više ističe prošlo svršeno vrijeme za djedovinu. Sličnom problematikom bavi se i slika Djedovina koja prikazuje štalu i ostavu smještenu u ruralnom dijelu srednje Bosne. Riječ je o strukturi koja postoji gotovo stotinu godina i koja je preživjela rat, ali mnogi su iselili pa se danas nema tko za nju brinuti. Za razliku od figurativnog krajolika na ranijem radu, pozadina Djedovine je u potpunosti apstraktna, te djeluje poput konglomeracije velikog grada odnosno foto snimke gusto naseljenog područja snimljene iz zraka. Svojevrsni je to povratak autorice samom izvorištu – apstrakciji koju ovaj put kombinira s figurativnim crtežom izvedenim u tušu. Cijela površina slike je titrajuća, dinamična i pulsirajuća s mnoštvo boja i detalja. Metafora je to kozmosa i aktualnog vremena, strke i kaosa koji je ključno obilježje svijeta u kojem živimo. Pastuozno nanešene boje, te različite silnice kretanja u krajnje zgusnutom prostoru u kontrastu su s preciznim i detaljnim crtežom u tušu koji daje težište slici. Crtež štale i ostave uravnotežuje i “smiruje” cijelu kompoziciju, ali i komplementarno nadopunjuje usitnjena zbivanja u gornjem dijelu slike.

Osim arhitektonskih građevina koje ukazuju na neka davna vremena kada je čovjek živio povezan sa zajednicom i najbližima, te u kontaktu s prirodom, Gorana Težak otvara pitanje života same prirode koju danas zanemarujemo i sustavno uništavamo. U slikama Krajolik budućnosti 1 i Krajolik budućnosti 2 glavnu ulogu igra jelen kao autohtona šumska životinja naših krajeva. Autorica smješta jelene u svojevrsni hologramski krajolik s vodopadima odnosno u krajolik kojem ne pripadaju. Delikatan, minuciozan i krajnje detaljan crtež ukazuje na fragilnost životinja koje su na oprezu, zatečene sredinom u kojoj su se našle. Kontrira im ulje koje je pastuozno i žustro naneseno, a čiji curci prelaze preko crteža jelena simbolizirajući njihovo nestajanje. U radu Krajolik budućnosti 2 jelen je izveden crtežom iz jednog poteza gdje titrava energija linije daje jelenu snagu da parira krajoliku u kojem se našao. Iako je na prvi pogled jelen vraćen u svoje prirodno okruženje – šumu, stabla su tek naznačena bijelom bojom te djeluju poput odjeka nekog davnog vremena, dok iz pozadine izbijaju planovi boja koji asociraju na urbanu cjelinu. Kao da je u slici prikazan protok vremena od prvobitnog prirodnog okruženja pa sve do aktualne urbane sredine, dok je jelen jedina konstanta i nit poveznica. Našu otrgnutost od prirode i potpunu nesvjesnost njezine važnosti ponajbolje interpretira rad Šuma. Iako je naglasak, kao što i sâm naziv rada kaže, na prirodi, u crtežu je izveden motiv lovca i to namjerno prikazan kao da je naknadno inkorporiran u kompoziciju tj. kao da ne pripada šumi. Priroda je dočarana u zimskom periodu s golim granama koje se savijaju pod vjetrom dok irealni kolorit pridonosi zadivljujućem karakteru i bogatstvu prirode u svim njezinim godišnjim dobima. Ljudski lik ovaj put nije izveden mirno i precizno nanizanim linijama kao kod djedovina, već je struktura lika ispunjena krajnje nervoznim, živim, titravim i kontinuiranim potezom tuša. Ta uznemirenost linije dodatno potencira nepoželjnost lovca u šumi, ali i njegovu odlučnu namjeru kretanja prema unutrašnjosti iskazanu okretanjem leđa promatraču i aktivnim prodiranjem u divljinu.

Nakon niza misaonih komentara na aktualnosti koje čine današnji svijet, ciklus se postepeno kreće prema migracijama duha koje rezultiraju udivljenjem ljepotama prirode. Jednu od intrigantnih tema svakako problematizira rad Tišina. Imaginarni prikaz ribara na Sjevernom polu svojevrsna je fascinacija prirodom, otuđenjem, izolacijom, okrutnošću prirode i predanim radom kojim se tamošnja žitelj bavi. Gradnja kompozicije je slična kao i kod Djedovine – naglasak je na likovima u donjem dijelu slike koji su akromatski prikazani u crtežu i to kružnim linijama kako bi se postigla mekoća oblika i debljine odjeće koju nose. Apstraktna zbivanja koncentrirana su u dvije trećine gornjeg dijela slike s time da su i ona mekše oblikovana, jer su u njih inkorporirane arhaične ornamentalne forme i uzorci. Kao i na ranijim radovima dominantna je duboka plava boja koja u ovom slučaju sugerira tišinu, ali i prazninu dok rastvara oblike koji doslovce nestaju u plavetnilu. Oda slobodi utjelovljena je u radu 142. Slika je dobila ime po napuštenom autobusu Fairbanks 142 koji je služio kao prenoćište istraživačima Aljaske. Rad je svojevrsni hommage avanturističkom duhu Christophera Johnsona McCandlessa koji se u potrazi za apsolutističkim oblikom slobode pod nadimkom Alexandar Supertramp otisnuo u avanturu života. Istinski bitak i svrhu čiste i neiskvarene duše nastojao je pronaći na svom putovanju oslobođen materijalnih stvari i nametnutih obaveza, te apsolutnim povratkom prirodi i bivanju sa samim sobom. Ovo je jedna od rijetkih slika u ciklusu koja je u potpunosti naslikana odnosno u kojoj je izostavljen crtež. Iako bi bilo za očekivati da će autobus biti linijski akcent u prostoru on je toliko dugo sastavni dio prirode da se u potpunosti stopio s okolinom. Simbolička priča povratka prirodi na ovaj je način dodatno naglašena. Zadržan je jedino akromatski moment autobusa kao simbola protoka vremena. On je u kontrastu s kolorističkom prirodom koja je pak razložena na nekoliko gradivnih elemenata: plohe jačeg kolorita označavaju zelenilo doline, dok je visina planina naglašena vijugavim linijama koje prate kretanje pojedinog planinskog klanca.

Rad Bijela buka vraća nas u grad kako ne bismo zaboravili zašto ponekad želimo pobjeći iz njega. Sitno i gusto nanizane kuće koje se nagomilavaju i dižu uvis poput utvrde utjelovljuju sve karakteristike velikih gradova danas. Nestaju zelene površine, dokinuta je humana gradnja i gubi se kvaliteta života. Grade se nove zgrade na parcelama gdje su prije bili parkovi kao mjesta okupljanja, igranja, druženja i odmora. Nagomilavanje prevelikog broja ljudi i zgrada na premaloj površini rezultira zagađenjem, gužvama i nesnosnom bukom. Simbolična kula od kućica uzdiže se na kamenoj stijeni lišenoj zelenila. Nesigurna i lelujava, bez kvalitetnih temelja i uporišta ona kontinuirano raste i širi se. Podlogu kule čini apstraktno okruženje sa značajno većim uplivom crvene boje koja unosi uznemirenost i dinamiku u cijelu kompoziciju. Kao što umjetnica kaže, jedini period tišine u takvoj sredini jest kada padne svježi snijeg i sve utihne na trenutak. To je trenutak migracije duha iz urbane vreve na neko ljepše, humanije i mirnije mjesto.

Nokturno je rad po kojem je cijeli ciklus dobio naziv. To je najplavija, najsjetnija i najlirskija kompozicija u ciklusu. Prikaz je to duše ribara, jer ribara više nema. Dolazi do obrnutog načina gradnje kompozicije gdje je glavni motiv smješten u gornjem dijelu slike, dok donji dio postaje apstraktan i ukazuje na sve ono podsvjesno i nematerijalno.

Cijeli ciklus slika karakterizira spoj crtačkog i slikarskog. Crtež tušem je realističan, detaljan i precizan, te u fokus stavlja motiv koji tematizira sadržaj slike, dok je okolina zasićena bojom i prevladavaju apstraktne forme i detalji. Ciklusom dominira plava boja koja je najviše u suzvučju s ozračjem nokturna. Plava boja je najdublja boja, kada u nju zaronimo gubimo se u beskraju. Ona otvara i rastvara oblike, ona je put u beskonačnost gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. Plava je izraz emocije, stanja, misli…. ona je taj nokturno koji prekriva sadržaj….. Plava je izraz duboke tuge i melankolije kojom autorica potiskuje bogatstvo ostalih boja koje tek povremeno zabljesnu na površini kao naznaka nekadašnjeg života kada je svijet živio punim plućima. Ući u plavu, poput Alise u Zemlji čudesa, znači prijeći s onu stranu ogledala što možemo poistovjetiti s migracijom duha odnosno trenutkom kada je potrebno odmaknuti se od svakodnevnice i napuniti dušu.[1]

Najvibrantnija i najživlja te dimenzijama najmonumentalnija jest svakako kompozicija Divovi s prikazom impresivnih Dolomita. Lišena prisustva čovjeka ili objekata nastalih čovjekovom rukom, slika predstavlja metaforu potpune slobode i suzvučja s prirodom. Spoj slikarskog i crtačkog očituje se u briljantnoj manifestaciji prirode koja istovremeno izaziva strahopoštovanje i divljenje. Boje su intenzivnije nego na ranijim radovima. Crtež i snažna crvena boja po prvi put su dominantnije od duboke plave boje. Čak i noćna plava postaje modra unoseći vedrinu i vizualno šireći prostor slike. Napokon je ostvarena migracija duha i to na mjesto gdje smo sami, spokojni i u nepatvorenom kontaktu s prirodom. Izraz je to maksimalnog poštovanja, veličajnosti snage i neprocjenjive ljepote i dobrobiti koju nam priroda daje, a naš duh osjeća.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

[1] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 510