U svojoj relativno kratkoj, ali i bogatoj prošlosti (grad povjesničari često nazivaju i jednim od najmlađih hrvatskih gradova), Nova Gradiška je po svom povijesnom osnutku graničarsko naselje čiji su mještani oduvijek vodili neprekidnu borbu za nacionalnu opstojnost i neovisnost. Najprije s osvajačima Turcima, potom austrijskim i ugarskim nasrtajima, a u novijoj povijesti i veliko-srpskim režimima. U mirnodopskim razdobljima Novogradiščani jačaju gospodarsku i društvenu djelatnost.

Nastanak naselja na području današnjeg grada polovicom 18. stoljeća povezuje se s odlukom carice Marije Terezije o učvršćivanju granice Carstva na jugu, osnivanjem slavonske Vojne Krajine , nakon izgona Turaka preko Save. Nova Gradiška je utemeljena 1. svibnja 1748. godine kao buduće zapovjedno mjesto Gradiške graničarske pukovnije. Izgradnjom novoosnovanog vojnog naselja rukovodio je potpukovnik Phillip Lewin Beck, zapovjednik pukovnije, koji je ”najprije crkvicu podići dao, zatim za pukovnika i podpukovnika kuće, te veliku stražu sa reštanom i gostionu…” Prvi objekti bili su od drveta, a Beck se ”trsio i ceste i putove i mostove praviti, škole uređivati, zanatlije i trgovce naseljavati…”.

Nova Gradiška je osnovana u doba baroka, u duhu apsolutističkog vremena, kada se, diljem Hrvatske utemeljuju gradovi s ravnim paralelnim ulicama, sječenim pod pravim kutom, s prostranim središnjim četverokutnim glavnim trgom oko kojega se izgrađuju crkve, te javne i privatne zgrade.

Nakon ukidanja vojne krajine (1871.) i njenog sjedinjenja s civilnom Hrvatskom (1881.) Nova Gradiška postaje kotarsko središte, prometno se povezuje sa Zagrebom (željeznička pruga 1888.) i sve intenzivnije razvija. Ubrzani gospodarski, društveni i kulturni život, gotovo preko noći mijenja karakter dotadašnjeg vojnog središta. U to je vrijeme izgrađena velebna pivovara na parni pogon, vlasnika Dragutina plemenitog Lobea (1873.) , prva u Hrvatskoj, otvaraju se pogoni za preradu drva, izradu opekarskih proizvoda, mlinovi – iz kojih nešto kasnije, niču i brojne tvornice (Kruljac i sinovi /pokućstvo/, Nektar / sirupi i likeri/, paromlin Matoković, nekoliko tvornica opeke, tvornica žeste i keramička tvornica u Cerniku.

Jača nacionalni duh i politička borba s germanskim i ugarskim nasrtajima na Slavoniju. Osnivaju se hrvatska društva: Dobrovoljno vatrogasno društvo (1871, prvo u Slavoniji), Hrvatska čitaonica (1874.), HPD “Graničar” (1886.), Hrvatski sokol (1906.) i druga.

Prva tiskara utemeljena je već 1882. godine, a samo godinu dana kasnije u njoj se tiska i prvi list – “Gradiščanin”. Početkom prošlog stoljeća grad se ponosi asfaltiranim nogostupima (1910.), a 1913. godine ulicama su zasvijetlile i prve električne žarulje , čime Nova Gradiška postaje šesti elektroficirani grad u Hrvatskoj. Uređuju se ulice, gradski park, promenada (šetalište), sajmište, groblje… Za brojne komunalne pothvate, iznimno velike za tada mali grad, posebno je zaslužan znameniti općinski načelnik Ivo Kramarić (1856.-1932.), koji je tu visoku dužnost obnašao, s manjim prekidima, od 1907. do 1927. godine.

U vrijeme 2. Svjetskog rata Nova Gradiška je sjedište Velike župe Livac-Zapolje, koja je obuhvaćala kotare Nova Gradiška, Požega, Daruvar, Novska, Pakrac, Kostajnica i Prijedor.
U poslijeratnoj socijalističko-komunističkoj Jugoslaviji razvoj grada se oslanjao, uglavnom, na prirodne potencijale, s posebnim naglaskom na razvoj drvne, prehrambene, tekstilne, metalne i kožarske industrije. Grade se velike tvornice: Stjepan Sekulić Jucko, Slavonija radinost, Nektar, PIK, Yukon, Zlata, Tang, Elting, Kožara i dr. Izgradnja tvornica i otvaranje tisuće radnih mjesta utjecalo je na preseljenje stanovnika iz obližnjih sela u grad. Grad se nekontrolirano širi, te se grade stambeni blokovi u naselju Urije-socrealistička arhitektura.

1990. voljom hrvatskog naroda na višestranačkim izborima Hrvatska dobiva samostalnost i neovisnost. Na žalost, pobunjeni Srbi koji nisu prihvatili demokratske promjene i samostalnu državu Hrvatsku, organizirali su oružanu pobunu i uz potporu JNA okupirali trećinu teritorija RH. Od rujna 1991. do 3. siječnja 1992. Nova Gradiška je trpjela svakodnevna razaranja u kojima su potpuno uništeni ili oštećeni gotovi svi gospodarski objekti, crkve, škole, dječji vrtići, bolnica, tisuće obiteljskih domova i stanova. U Domovinskom ratu braneći domovinu diljem Hrvatske 250 hrvatskih branitelja iz Nove Gradiške i okolice dalo je svoj život. 107 branitelja iz drugih krajeva Hrvatske ostavilo je živote na novogradiškom ratištu.

Pobjedom Hrvatske vojske u vojnoredarstvenoj akciji Bljesak 1. i 2. svibnja 1995. oslobođeno je okupirano područje zapadne Slavonije.

Poslije Domovinskog rata Nova Gradiška suočena je s brojnim ratnim posljedicama-od saniranja ratnih šteta do zatvaranja tvornica što je uzrokovalo veliki broj nezaposlenih osoba. Posljednjih je godina pokrenut značajan gospodarski projekt Industrijski park koji nastoji privući ulaganja poslovnih partnera iz zemlje i inozemstva.

Znameniti novogradiščani: Dragutin Lobe, veleindustrijalac i političar, izbaran 1883. za prvog zastupnika novogradiškog kotara u Hrvatskom saboru; Josip Pliverić (1847.-1907.), sveučilisni profesor i osnivač državnopravne znanosti; Josip Freudenreich (1827.-1881.) i Adam Mandrović (1839.-1912.) istaknuti hrvatski glumci i redatelji, utemeljitelji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu; Josip Ettinger (1882.-1908.), šumarski stručnjak i osnivač Zoološkog muzeja u Zagrebu; Josip Janko Grahor (1855.-1918.), arhitekt i graditelj, prvi predsjednik Zagrebačkog velesajma; Vladimir Nikolić(1829.-1866.), književnik i mnogi drugi.